Nova kolumna Suzi Sokol: 365 je prošlo dana...i dalje mi fali

A riječi se nižu u jednom drugačijem ambijentu, okruženju, u jednom posebnom trenutku. Iako drugačiji, nije nepoznat, nije stran, nije nov i nije da nije moj. Ali najviše od svega je - Njen. S jednog kraja Lijepe naše na drugi potrebno je bilo organizirat se, pratiti vremensku prognozu jer otok je otok i tu nikada ne možete sa stopostotnom sigurnošću isplanirati sve ono što ste zamislili. Treba se ostaviti i ono prolazno vrijeme kako se ne biste u konačnici nervirali pa i razočarali ili zaustavili u nekom zrakopraznom prostoru – ni tamo ni amo. Ali ništa nije bilo teško – nikada, a pogotovo sada, pogotovo sada.

I tako sam se i ja organizirala i krenula. Dolazak na otok uvijek je bio poseban, budio je sva ona čula koja su se nekako uspavala i utopila u svakodnevici. Da se razumijemo, rođena u Gradu i odrasla sam u njemu, volim ga, ma što volim, obožavam, ali ovaj otok je moja druga ljubav, poveznica s dragim, kako kaže pjesma, mojim ljudima, podsjetnik na jedno divno bezbrižno odrastanje, sazrijevanje i jednu nevjerojatnu lakoću postojanja koja je duga, topla ljeta pretvarala u neku samo našu priču, kako individualnu tako i skupnu. Međutim (prikriveni ali), u posljednjih godinu dana, tri puta sam kročila mojim dragim otokom (ovo je bio treći) i svakim novim susretom s ovim nebom, morem, zemljom, maslinama, kamenom, žalima, ali i mirisima te zvukovima, u meni je budio snažnu emociju, dozivao s jedne strane suze (jako puno), a s druge osmijeh kojim bi se zaokružila sjećanja na sve ono što je nekada doživljeno i što je na neki način upravo ona svima prijeko potrebna oaza. Ova je moja. 

Ovaj treći dolazak ne mogu vjerovati kako je ustvari brzo došao i kako je već proteklo spomenutih 365 dana. Dok je brod/katamaran akostavo, željela sam samo jedno, ugledati Nju kako me čeka (znala sam, naime, dok su oboje svoje zlatne godine provodili na otoku, ponekad ih iznenaditi ili bar pokušati), samo to...Ali pogled je skrenuo prema mjestu gdje me sada u miru i tišini čeka i zna da ću doć, zna da ću kako je rekla, uvijek doć je vidjet. Da, baš je tako rekla i kao obično, bila je u pravu.

Kuća prazna, sve djeluje i jest isto, ali ništa nije isto. Poželjela sam viknuti - Mama, tu sam! Ali nisam...A u kući „sve još miriše na Nju“, sve podsjeća na dane mira i spokoja. Kuća velika, a djeluje tako mala. Na stolu cvijeće (ne kupljeno već ubrano usput) freško pečeni kolačići, par svjećica – jaja (ipak je Uskrs pred vratima) i 10 domaćih jaja, da se nađe – dobrodošlica rodice. Dundo je otvorio prozore, kaže da prodiše kuća...Sve naizgled isto, a ništa isto nije.