Za vile s bazenima nove ceste, za djecu mještana nema prostora: Grad u Orašcu ulazi u izgradnju prometnica za privatne investitore

U prijedlogu zaključka i priloženom nacrtu ugovora za prometnice OU1 i OU2 riječ je o konkretnom projektu, a ne tek o planskoj mogućnosti. Dokument vezan uz OU1 i OU2 izričito navodi da grupa privatnih investitora planira gradnju 15 kuća uz OU1 i još osam kuća uz OU2, ukupno 23 zdanja. U priloženoj dokumentaciji nalaze se i konkretna idejna rješenja, iz kojih je vidljivo da je riječ o velikim kućama s terasama i bazenima.

Drugi dokument, onaj za prometnicu OU3, otkriva znatno manje. Investitor DOM INŽENJERING u njemu ne navodi što će točno graditi, nego se navodi samo da će OU3 služiti kao pristupni put budućim stambenim objektima na okolnim građevnim česticama. Dokument, dakle, ne potvrđuje da su i u ovom slučaju planirane kuće za odmor s bazenima, ali činjenica da se i za njihove građevne čestice prije gradnje objekata planira nova javna prometnica otvara pitanje radi li se o istom obrascu razvoja.

Za prometnice OU1 i OU2 Gradsko vijeće Grada Dubrovnika usvojilo je model prema kojem privatni investitori osiguravaju novac za njihovu izgradnju, dok Grad provodi postupak javne nabave i nakon završetka preuzima izgrađenu infrastrukturu. Za OU1 je procijenjeni trošak izgradnje 510.000 eura, a za OU2 100.000 eura. Istodobno je za 15 kuća uz OU1 obračunat procijenjeni komunalni doprinos od 177.591,45 eura, a za osam kuća uz OU2 227.894,58 eura.

Najjasniji primjer samog modela predstavlja projekt prometnice OU3 za koji DOM INŽENJERING prema prijedlogu ugovora preuzima financiranje. Investitor se obvezuje financirati troškove potrebne za realizaciju prometnice i prateće infrastrukture, uključujući projektnu dokumentaciju, potrebne dozvole, parcelaciju i samu izgradnju. Riječ je o javnoj prometnici s oborinskom odvodnjom, javnom rasvjetom, nogostupom, kolnikom i ostalom pripadajućom infrastrukturom. Za OU3 procijenjena vrijednost izgradnje iznosi 200.000 eura bez PDV-a, dok je procijenjeni komunalni doprinos investitora 127.904,68 eura. Ugovor pritom predviđa da se stvarno plaćeni troškovi gradnje mogu priznati najviše do visine komunalnog doprinosa, dok eventualnu razliku iznad tog iznosa investitor financira bespovratno.

Drugim riječima, privatni investitor ne dobiva od Grada novac za gradnju svojih kuća. No cesta koja je preduvjet za njihovu izgradnju postaje javna gradska infrastruktura, a dio troška njezine izgradnje priznaje se kroz komunalni doprinos. U slučaju OU3, riječ je o najviše 127.904,68 eura priznatog troška, dok investitor prema ugovoru snosi i moguću razliku do stvarnog troška gradnje.

U dokumentaciji postoji i mogućnost da se već plaćeni trošak uređenja prometnice prenese na budućeg investitora koji će graditi na građevnoj čestici s pristupom toj cesti, radi njegova priznavanja kroz komunalni doprinos.

Na drugoj strani priče nalaze se svakodnevni problemi mještana koji u Orašcu žive generacijama. Oni su zajedno sa stanovnicima Ljupča i Zatona već potpisivali peticiju tražeći rekonstrukciju ceste na predjelu Čerjan prema Jadranskoj magistrali, upozoravajući da je cesta preuska i opasna, osobito pri mimoilaženju s teretnim vozilima. U peticiji i pratećoj dokumentaciji navodili su kako problem dodatno povećava činjenica da Orašac postaje sve atraktivniji za novu gradnju i da tom cestom prolaze teška vozila s građevinskim materijalom.

PETICIJA U ORAŠCU

Grad je na njihov zahtjev odgovorio da bi rekonstrukcija zahtijevala rješavanje imovinsko-pravnih odnosa i proširenje koridora, uz zadovoljavanje propisanih širina i drugih tehničkih uvjeta. Poseban problem predstavlja spoj na magistralu, za koji su u odgovoru navedeni uzdužni nagibi koje nije moguće riješiti bez ozbiljnije izmjene trase, odnosno izvođenja serpentina.

I tako se postavlja pitanje koje nije samo prometno, nego i razvojno: kome je Orašac danas zapravo namijenjen? Naime, mještani na javnim raspravama upozoravaju da ne mogu osigurati građevinsko zemljište za svoju djecu i da im se ne uvažavaju zahtjevi za širenjem građevinskih područja. Istodobno se u istom naselju za jedan investicijski projekt već vidi vrlo konkretna slika budućih kuća s bazenima, dok se za drugi zasad zna da priprema pristup budućim stambenim objektima, ali ne i njihov konačni izgled ili namjena.

Pri tome nije sporno da privatni investitor prema ugovoru snosi trošak gradnje prometnice, niti se iz dostupne dokumentacije može zaključiti da Grad izravno financira privatne kuće. Ali jest činjenica da Grad organizira i provodi izgradnju javne infrastrukture koja je izrijekom potrebna kako bi buduće privatne građevne čestice postale dostupne i izgradive, a dio troška te infrastrukture priznaje investitoru kroz komunalni doprinos iako će buduće prometnice prvenstveno služiti vlasnicima i korisnicima građevnih čestica kojima osiguravaju pristup.

To otvara sasvim legitimno pitanje prioriteta: dok se za privatna ulaganja pronalazi model za izgradnju novih cesta, za postojeći pristup kojim se koriste mještani godinama se govori o imovinsko-pravnim i tehničkim preprekama. A upravo ta razlika, u trenutku kada Orašani raspravljaju o tome kako osigurati prostor za život vlastitih obitelji, postaje najzanimljiviji dio cijele priče.