Požar koji je otkrio veličinu kršćanstva

Pod okriljem noći zapalio je vanjski oltar iza župne crkve svetoga Jakova, mjesto na kojem su milijuni ljudi tijekom godina pronalazili mir, utjehu i nadu. To nije bio samo napad na drvo, kamen ili kip. Bio je to napad na simbol molitve, na mjesto koje za bezbroj vjernika ima duboko duhovno značenje.

Takav čin zaslužuje jasnu i nedvosmislenu osudu. Nema opravdanja za nasilje nad svetinjama, baš kao što nema opravdanja za mržnju koja pokušava uništiti ono što drugi vole i poštuju.

Ali ova priča nije završila u trenutku kada se ugasio plamen.

Prava priča počela je svitanjem.

Dok su se još osjećali miris paljevine i dim, mještani su bez puno riječi počeli dolaziti na mjesto događaja. U svojim rukama nosili su metle, krpe, vodu i alat, ali prije svega nosili su ljubav prema svom svetištu. Čistili su spaljeni oltar, uklanjali čađu, pažljivo prali kip Gospe i činili sve kako bi mjesto molitve što prije ponovno zadobilo svoje dostojanstvo.

To je možda i najljepša slika ovog nemilog događaja. Jedan je čovjek u nekoliko minuta pokušao uništiti ono što je godinama stvarano vjerom i ljubavlju. A cijela je zajednica u samo nekoliko sati pokazala da ljubav uvijek gradi brže nego što mržnja može rušiti.

Još snažniju poruku poslali su svećenici i biskup. Nisu pozivali na osvetu, nisu raspirivali bijes niti tražili neprijatelje. Pozvali su na molitvu. Pozvali su na oprost. To nije znak slabosti. Upravo suprotno.

Oprost je možda najteža stvar koju čovjek može učiniti. Mnogo je lakše uzvratiti mržnjom na mržnju, uvredom na uvredu i nasiljem na nasilje. Oprost traži unutarnju snagu, poniznost i vjeru da zlo nema posljednju riječ. Upravo zato kršćanstvo već dvije tisuće godina opstaje na poruci koja nadilazi ljudsku logiku – da se mržnja ne pobjeđuje novom mržnjom, nego dobrotom, da se tama ne pobjeđuje tamom, nego svjetlom.

Možda je upravo to najveći poraz onoga koji je zapalio oltar. Nije uspio izazvati ono što je vjerojatno želio – strah, podjele i mržnju. Umjesto toga probudio je solidarnost, zajedništvo i još snažniju molitvu. Umjesto razdora, ljudi su se okupili. Umjesto poziva na osvetu, odjeknuli su pozivi na oprost.

Oltar će biti obnovljen. Drvo će se zamijeniti, tragovi čađe nestat će, a kip Gospe ponovno će zablistati. Materijalna šteta može se popraviti. Ali ono što će ostati kao trajna uspomena nije požar. Ostat će prizor mještana koji u tišini čiste svoje svetište. Ostat će riječi svećenika i biskupa koji pozivaju na oprost. Ostat će svjedočanstvo da je vjera najsnažnija upravo onda kada je stavljena na kušnju. Jer svetinje nisu velike zbog svojih zidova ili oltara. Velike su zbog ljudi koji ih vole, čuvaju i koji, čak i kada ih netko pokuša oskvrnuti, odgovaraju onim što je srž Evanđelja – vjerom, ljubavlju i oprostom.

To je poruka koja će nadživjeti svaki plamen.