Jer… treba imat „mali krug velikih ljudi“

Zašto se pomalo propitujem zbog spominjanja njenog imena u tekstu koji počinjem pisati? Možda zato što je...više nema (znate li koliko je uopće teško napisati ta četiri slova – nema). 

Dobar dan, može li Ksenija vanka? Naravno, prije „dobar dan“, pokucalo se na vrata susjeda (a onda nerijetko i ušlo). Ovo je bio način na koji smo odrastali družeći se jedni s drugima i nastojeći stvoriti jedan samo naš mali krug, a pjesma je poslije dodala, velikih ljudi. Nas dvije smo odrasle na „Bulevaru“ (čim smo se preselili iz Sustjepana koji mi je i dan danas u srcu). Vrata do vrata na trećem katu jedne sasvim obične zgrade o kojoj sam vam već pisala na samom početku naših druženja. Vrata do vrata, danas u mene, sutra u nje i obratno. Neka mi oproste svi oni koje sam možda spominjanjem njena imena rastužila, ali tužna sam i ja. 

Godine su prolazile i dogodio se...život. Nemilosrdan. Nakon određenog vremena i mi smo krenule svojim putima, susreti su se prorijedili i sve je postalo drugačije. Ali ono što nam nitko i nikada ne može uzeti su sjećanja. A ja se baš želim sjećati svega... Imala sam tek tri godine kada smo iz mog Sustjepana preselili se na „Bulevar“, cijeli još u izgradnji, prašini, cesti bez puta, putu bez ceste, ali s toliko prostora za dječju radoznalost, istraživanja, igru i samo igru. I opet ću reći, igraju li se danas djeca ili igra postaje kategorija s bezbroj nepoznanica?!

Nas dvije potpuno različite, ona povučena, tiha, a ja vazda u pjesmi i balu, vazda u motu. Baš smo se razlikovale, ali kao da nas je ta različitost spojila. Odrastale smo jedna uz drugu nikako jedna bez druge. U vrtić bi došla samo ako je mene vidjela u blizini, a ako joj se slučajno učinilo da me nema (a bilo je takvih trenutaka), okrenula bi se i vratila doma. Od „Bulevara“ do vrtića trebalo je tek prijeći preko prazne ledine (današnjeg malog trgovačkog centra), proći uličicu i eto te u našoj „Radosti“. Nekad su nas vodili, a nekad bi nas samo do sigurnog dijela puta doveli pa bi dalje same. Znam da vam to iz današnje perspektive zvuči čudno i možda nelogično, ali druga su vremena bila i jednostavno se moglo. Djeca su bila djeca onda kad je to trebalo biti, odrastali smo ne bojeći se svoje sjene, a sve ono što je danas oko nas, u ta vremena je bilo daleko, samo na ekranima i nekim drugim svjetovima. 

Krenule smo u školu, prvo Kazbek pa nova, velika Lapadska...Nismo bile  u istom razredu, ali kao da jesmo. Godine su prolazile, a prijateljstvo je samo jačalo, ali ona razlika iz malenih dana i dalje je bila prisutna...i dalje je bila tiha i povučena, a ja vesela, raspjevana i nasmijana. Ali, (jeste li primijetili kako ga neko vrijeme  nije bilo) to nas je samo zbližilo.

I znajte, bila je uvijek samo tamo gdje sam bila ja pa čak i kad smo odrasle dovoljno za prve simpatije, prvu iskrenu ljubav i prve suze. Otišla sam na fakultet (tada nisam ni znala da je prvi, život je ispisao drugi, a treći sam ponovno sama upisala kad su došle neke godine – na posljednja dva unatoč mnogočemu, neizmjerno sam ponosna). Udaja (naravno da je bila kuma, rame uz rame), djeca i opet Ksenija s prvim igračkama koje je donosila na svakodnevnoj bazi, opet zajedno...A onda...rat, praznina i neka udaljenost koju je bilo teško prijeći. 

Godine su prolazile, događao se život, djeca su postala ljudi, a nas dvije odrasle žene, svaka u svom svijetu.  I onda, jedan telefonski poziv...Ksenije više nema. Nevjerojatno je koliko slika u tom trenutku proleti ispred vas, ali natrag se ne može jer netko je odlučio staviti točku. Za ovaj put, moram i ja.

Adio vam!