Dubrovnik - volonteri koji život znače

Oni rade 365 dana u godini od 0 do 24 sata, za nula kuna. Uvijek su u pripravnosti, spremni pomoći u bilo koje doba dana ili noći, spašavaju ljudske živote potpuno nesebično i sve što rade, rade s osmijehom na licu.

Dubrovačka podružnica Hrvatske gorske službe spašavanja na čelu s odnedavnim pročelnikom Marijom Begićem i bivšim pročelnikom, a sada tajnikom podružnice Zoranom Čabrilom, primila nas je u svoje prostorije poviše Opće bolnice Dubrovnik. Zoran je od prije nekoliko dana u mirovini pa je mjesto pročelnika prepustio mlađem kolegi, a kako vole reći, oni se mijenaju, ali znanje i iskustvo ostaje. “Ja više nisam budućnost ničega”, u šali će Zoran, “Ja sam tu podrška, ali u stanju sam još uvijek pratiti sve aktivnosti. Kad se male ruke slože, sve funkcionira, moja je ruka malo veća i deformirana, ali još uvijek služi svrsi”, smije se Zoran koji je donedavno bio na čelu dubrovačke podružnije HGSS-a koja trenutno broji 37 članova od kojih je 11 žena. Godine i zanimanje im nisu bitni, bitan je motiv, želja i kako funkcionira osoba u timu. “Ne treba nama supermen, treba nam osoba koja je spremna za tim. Sve i da je pojedinac ne znam kako spreman, ne pomaže ako nije timski igrač. Za žene su identični kriteriji kao za muškarce, nemaju privilegija i kad je akcija u tijeku, svi skupa radimo”, kaže Marijo. “I ja ću vam reći – ja im se divim”, nastavlja Zoran, “To su žene koje su fenomenalno motivirane, mi ih ne štedimo, ali one ni ne žele da ih se štedi, one neće to ni pustiti. Iako je teško je utomiti taj muški osjećaj da malo pomogneš kolegici, to kod njih ne prolazi”, slažu se obojica.

A kako izgleda jedan njihov dan?

“Od 7 ujutro smo na telefonu. Odmah počnu pozivi bilo od pročelnika HGSS-a do raznoraznih voditelja civilnih službi, policije, uvijek netko zove I traži neku uslugu, zovu nas raznorazne organizacije koje rade neke događaje kao što će biti out door festival I sl., ili treba pomoći opremom ili edukacijom ili osiguranjem... I treba to sve složiti, imamo jedan pozamašan kalendar u kojem pokušamo sklopiti sve što možemo. Iako rade besplatno, oprema kojom se služe itekako košta. “Imamo jednog zaposlenika kojeg plaćamo iz svojih sredstava kojih dobijemo iz lokalne samouprave. Ali nas ne zanima koliko je tko platio, mi izlazimo pomoći svima, svuda i svugdje. Mi nećemo ni pomisliti da ne izađemo na teren u neku općinu koja nije platila ništa, to ne dolazi u obzir, nikad nitko od nas to nije ni promislio. Iz tih novaca financiramo sve, opremu koja je skupa jer je specijalizirana, nije to oprema koja se može kupiti svugdje. Ne smijemo i ne možemo koristiti neku neprovjerenu opremu koja se može naći na nekim stranim tržištima ili nešto jeftinijim niti rabljenu nego isključivo opremu koja je nova, testirana i provjerena, a mi znamo što je to. Jer o toj opremi ovise svačiji životi, i moj i onaj koga spašavamo. Jako je bitna i medicinska oprema, naravno da ne možemo operirati čovjeka ili mu dati injekcije, ali moramo čovjeku spasiti život i dovesti ga u stanje da ga možemo staviti u nosila i održati na životu do dolaska hitne pomoći. Imamo i specijalizirane automobile. Da bi izašli na teren ne možemo izaći s nekim malim gradskim autom nego specifično opremljenim kombijem s prostorom za opremu. I sve to košta, “ kaže Marijo koji je po struci magistar građevine od čega i živi te otac dvoje djece koji privatno vodi sasvim normalan život kao i svi drugi.

Kad ih pitate jesu li spremni za sezonu reći će vam da je njima sezona non-stop. Nije da samo, po čemu su poznati, traže zalutale turiste po brdima.

“Preko 70 posto naših aktivnosti su potrage jer u ruralnim predjelima osobe starije životne dobi ostaju same, vrlo često su dementne, upute se negdje i ne vrate se nazad. Tu mi koristimo raznorazne tehnike ali jako je bitna logistika, svatko od nas može doprinijeti. Sad se pripremamo za dežurstva na Paklenici, to jest područje Zadra, ali dolazi ljeto i ekipa ne može sve stići. Puno je aktivnosti, svi volonteri ne mogu izdvojiti toliko vremena, to je normalno, onda se sve stanice skupe i bude se tamo par dana na dežurstvu pa se vrati ovdje i odradi posao, pa se traži godišnji i opet ode... Može ozbiljna akcija biti i usred zime ili proljeća, jeseni, samo kad počinje ljeto zbog većeg broja ljudi očekuješ da bi se moglo nešto dogoditi, ali ne mora. Imali smo mi super mirnih ljeta gdje nismo imali nikakvih akcija, ali imali smo ljeta gdje nismo stali”, pričaju nam. “Mi smo spremni za bilo koju situaciju na bilo kojem terenu, a lokacija stanice definira koji će biti idući događaj. Evo recimo na Paklenici je veliki dio akcija stijenskih vježbi jer se ne događa da se stranac izgubio na brdu nego da je u opasnosti iskusan planinar koji je iz nekog razloga zapeo nasred stijene. Recimo, Slavonija nema visokih brda ali imaju dosta velik postotak potraga, ekipe u Gospiću, Slavonskom Brodu i Karlovcu imaju veliki broj poplava i velik broj akcija, Ogulin ima veliki problem sa snijegom, Rijeka ima miješano, snijeg i stijene jer drži taj dio Velebita i ima dosta velik broj potraga jer je šetnica koja je izgledom i pozicijom lijepa za šetanje. Područje Dubrovnika je dosta miješano, imamo često potrage za ljudima koji su se takoreć namjerno izgubili do onih koji su se slučajno izgubili. Imamo situacije gdje ljudi zapnu na liticama i ne mogu sići. Najaktivniji smo kad se očekuju poplave i snijegovi i kad su akcije na sjeveru gdje treba otić pomoći”, objašnjava Marijo. U Županiji imamju 2 stanice, HGSS Dubrovnik i Orebić, koji po dogovoru pokriva područje Pelješca, Korčule i Lastova, ovaj ostali dio županije pokriva dubrovačka podružnica, međutim, kad je se dogodi neka situacija reagiraju oni koji su najbliži i po potrebi pozivaju u pomoć ostale. U prošloj godini imali su oko 35 akcija spašavanja turista, a podružnica u Orebiću 40.

“Može se kolokvijalno reći da je svaka akcija spašen jedan ljudski život. Sve naše edukacije, sve ono što radimo je usmjereno u tom smislu. Mi stjecajem sretnih okolnost imamo iza sebe Grad Dubrovnik, međutim kolege iz Orebića nemaju. I ostale jedinice lokalne samouprave, a pri tom u prvom redu mislim na Županiju, bi trebale imati daleko veći senzibilitet jer moraju se iznaći sredstva da se i kolegama tamo omogući da u slučaju akcije ne moraju razmišljati imaju li pun rezervar goriva, hoće li moći doći , hoće li se vratiti iz akcije itd”, objašnjava Zoran, “Recimo statistički u tih 70-tak akcija je spašeno 70 ljudskih života, na ovaj ili onaj način. Kolika je cijena jednog ljudskog života, kako to kvantificirati u nekakkav iznos koji bi jedinice lokalne samouprave trebale na neki način donirati stanicama HGSS-a? Mi smo radili analize u u Dubrovniku došli do iznosa koji je po meni marginalan u odnosu na problematiku koji se rješava, a to je jedan promil od proračuna. Kad bi Županija recimo izdvojila jedan promil iz proračuna za sigurnost na neurbanim područjima to bi bio iznos koji bi definitivno kolegama iz Orebića I nama koji pokrivamo ovo područje znatno doprinjeo.”

Uvijek nastoje podići nivo svijesti za ovu problematiku. “Na nivou Hrvatske imate ispod tisuću ljudi koji rade za nula kuna. Mi smo izuzetno jeftini jer smo besplatni međutim sve to što radimo ima neku svoju cijenu, nama je jedan od najvećih problema educiranje, organiziranje smještaja, objekata itd., tako da ovisno o situaciji u kojim se nalaze određene jedinice lokalne samouprave ovisi i podrška prema stanicama HGSS-a za koje su zadužene”, nastavlja i dodaje kako su posebno zahvalni medijima na percepciji da je HGSS uvije prvi i na pravom mjestu kad treba. “Nismo profesionalni, ali to ne znači da smo amateri jer kriterij za naše aktivnosti su izrazito visoki i zahtijevni jer sve mora biti na vrhunskom nivou.”

A koje su im intervencije posebno ostale u sjećanju?

“Spašavanje momka u Čilipima iz mora lani u 9. mjesecu. Bila je to jedna uspješna akcija koja je nama relativno neobična. Mi inače spašavamo u divljim vodama ali to je bilo nešto specifično. Poziv za pomoć smo primili oko 20:15 sati, a oko ponoć i pol smo ga konačno izvukli. Bili su ogromni valovi, pljusak, a pašavanje su dodatno otežavale stijene. Sreća da je mladić bio u sjajnoj fizičkoj formi i to je ono što je presudilo da ostane živ. Izvukli smo ga bez ozljeda, bio je malo pothlađen ali ništa strašno. Nakon par dana doša je kod nas zahvaliti se”, priča Marijo.

Zoranu je ostala u sjećanju akcija spašavanja stranog turista koji je prošle godine zapeo na padinama Srđa. “Bio je običan ljetni dan, negdje oko 17 sati poslijepodne kad smo primili poziv da se jedan gospar izgubio na Srđu. On je naime s Pila krenuo prema Srđu serpentinama, a njegova žena je išla žičarom I čekala ga gore u restoranu. I iz nekog razloga on je prestao ići serpentinama I počeo se penjati ravno gore! Bilo je jako vruće I on je u jednom trenutku sjeo I više nije mogao. Kad smo došli do njega bio je dehidriran, davali mu vode i zvali hitnu pomoć jer iz iskustva, u dosta slučajeva nam nesrećeni kad ga spasimo kaže: A, nije mi ništa, nije mi ništa, i onda za pola ure nastupe komplikacije. Tako da smo inzistirali na tome da hitna preuzme slučaj.

Sve skupa je završilo vrlo šaljivo, on je sam to tako primio, a i mi smo se onda počeli smijati s njim, a što ćeš”, priča Zoran, a Marijo nadodaje: “Sjetio sam se sad situacije u Ljutoj kad su dva stranca vozila i slijepo pratila GPS pa skrenula jedno 7-8 metara prije stvarnog odredišta u šumu i onda frka. Zvali su pomoć I kad smo ih konačno našli, obojica su sjedali ukipljeni u autu i nije bilo šanse da iziđu! Ja ih pitam, pa hoćete li izaći iz auta, a oni: Ne ne nas je strah mraka! Naime, mislili su da su u prašumi. I kad smo im osvijetilili put i objasnili im gdje su, shvatili su da se nalaze tek deset metara od ceste i mogli su samo rikvercom izać vanka, ali to im nije palo napamet, oni su se jadnici cijeli isprepadali. Kasnije su došli vatrogarsi, malo su im pomogli izaći s autom. Htjeli su nam platiit, a onda smo im objasnili da mi ne radimo tako.”

Dolazi ljeto, češći su boravci u prirodi i na moru, na što treba pripaziti, pitali smo iz prve ruke.

“Gdje god se uputili, samo se informirajte. Možda vam i Srđ izgleda bezazleno, ali ne možete se uputiti u japankama. Da ne govorim na sv. Iliju i sl. Imate letke po svuda, a otkad smo počeli preventivno informirati ljude, moram primjetiti da su se drastično smanjile intervenciju na Sv. Iliju. I najbitnije je reći nekome gdje idete. I voda, voda i samo voda. Bez hrane možete jako dugo izdržati, ali bez vode ne možete. More je specifična stvar, ni mi domaći nekad ne možemo predvidjeti neke aituacije, bitno je ne ići u nikakav avanturizam, ne ići daleko prema pučini, držati se poznatog područja i u blizini mjesta iz kojeg možete izaći u slučaju problema. Ako zapnete na nekom otoku - nema problema netko će doći do vas, ali ako zapnete nasred pučine nećete lako."

Kako reagirati pri susretu sa zmijama? “Ne nastupati agresivno prema životinji, a u slučaju ugriza ostati smiren, maksimalno koliko god možete, staviti hladne obloge i samo čekati pomoć. Nije to nimalo lako, ali bitno je smiriti dio tijela koji je ugrižen jer u tom slučaju i otrov puno slabije kola kroz tijelo, otok se smanji, vama je lakše, ne dolazi do šoka”, savjetuje Marijo.