Nova kolumna Suzi Sokol: Godine nisu važne... (Tako se barem uvijek kaže)

Nekad više, nekad manje, ali vrlo često je, barem kad sam ja u pitanju, ta energija prisutna pa mi se čini kako ove moje godine (ne pitajte koje) jednostavno ne mogu biti stvarne. 

Ne znam zašto je to tako, ali da, vrlo često ili možda najčešće, svijet gledam očima osamnaestogodišnjakinje zarobljene u lijepim, zrelim, konkretnim godinama koje sada već postaju one za poštivanje (doduše ne vidim razloga da i sve druge ne budu baš takve – za poštivanje). Da, svakim danom smo sve stariji no to ne znači da se moramo osjećati staro. I sad se vi pitate zašto pišem o ovoj, za mnoge bolnoj temi...ali i to je dio života. Htjela sam ustvari s vama popričati o rođendanima. Neki ljudi ih jednostavno ne vole slaviti. Ne žele proslave, kolače, tratamenat i prijatelje oko sebe, ne žele da se na sva zvona objavi kako su sebi dodali još jednu godinu. Ali zašto? Ta i te godine su vaše i to je divno, samo je važno kako se s njima nositi, kako izvući ono najbolje i kako ih okrenuti u vašu/našu korist. 

Osobno, jako volim rođendane, uvijek sam ih voljela. Sjećanja na pripreme, jer to je uvijek bila festa, u meni budi nevjerojatnu radost i uspomene koje redovito izmame osmijeh na licu. Od malih nogu i spoznaje kako je taj jedan dan poseban u mom životu i kako će se mnogi potruditi učiniti ga još ljepšim, radovala sam se i neizmjerno veselila svemu što će biti. Moram priznati, uvijek mi je bio kratak, jer.. baš volim rođendane. Ne, nije stvar u regalima (iako je svakome drago dobiti makar neku sitnicu, cvijeće ili možda doživjeti iznenađenje). Nije u tome stvar, ali je lijepo. 

S godinama koje sam nanizala, ona neizmjerno važna karika se polako izgubila, a to su ljudi, prijatelji, osobe do kojih vam je stalo i kojima je (tome se uvijek nadate) iskreno stalo do vas. Nekada su rođendani bili prave feste, planiralo se, kuhalo, dotjerivalo, izmišljalo, a kuća bi tog dana bila premala za primiti sve one koji su, da se razumijemo, bez ikakve pozivnice ili podsjetnika, dolazili. Zašto ističem bez pozivnice ili podsjetnika? Zato što to danas uglavnom nije slučaj, danas vas Facebook podsjeća ili neki isprogramirani segment vašeg pametnog telefona (što on pametniji, a mi....strah me i reć), a u neko moje vrijeme kako mladosti tako i onih nešto konkretnijih, ali puno mlađih dana i dok je ekipa bila na okupu, svi smo znali kad je kome rođendan i pozivnicu, ponavljam, nismo čekali. Jednostavno se znalo gdje ćemo se nać. Nije u pitanju bilo organiziranje „događanja“ u restoranu, klubu ili tko zna gdje. Išlo se u onoga ko je slavio rođendan, taj nevjerojatno poseban dan, išlo se u ure kad se moglo i znali smo da ćemo u jednom trenutku svi biti zajedno. 

Ne znam zašto se s godinama izgubila ta „euforija“ koju smo kao mladi osjećali kada nam se bližio rođendan. Već sam jednom pisala o tome kako sam se radovala onim malim sendvičima, znate već, francuz, maslo ili pašteta, majoneza, malo šunke, sira ili gavrilovice, a na vrhu kukumar...Torta (a na njoj svjećica koliko godina...tek kasnije su došli brojevi, ali to nam nije bilo fora), kolači, smokiji i štapići na svakom kantunu, gazirani sokovi koje ne smijem reklamirati, ali tada su bili rijetkost pa je rođendan bila uvijek odlična prilika...i smijeh. Smijeh je odzvanjao do dugo u noć i nitko nikome nije smetao, dapače. Susjedi bi danima poslije zapitkivali ko je bio, što se dobilo od poklona, što se jelo, a što pilo...

Moja brojka ove godine se može obrnuti pa zvuči neizmjerno mladenački, a kako godine ipak nisu samo broj, vi uživajte u svakoj!

Adio vam!