Nova kolumna Suzi Sokol: Kako ste? Dobro ili možda... Nikad bolje u lošija vremena

Vjerojatno ste u ovom trenutku i promislili pa čak i zapitali se upravo ovo što vas i sama pitam. A odgovor je - sve rjeđe i rjeđe, sve manje i manje, a sve više reda radi. 

A najbolji odgovor na ta i takva pitanja postao je – dobro...I vjerujte, bez obzira kako ste i kako se osjećate, ovaj odgovor je najbolja opcija. Zašto? Iz jednostavnog razloga što velika većina ljudi postavlja to pitanje tek reda radi, drugi iz pristojnosti, a ustvari, veliku većinu i ne zanima kako ste. Dapače, neki bi bili najsretniji da od vas čuju odgovor kako niste dobro, da vas nešto boli, muči, da vam je teško ili imate neki problem. E to bi bilo ono na što bi (opet kažem većina, nikako svi) odmah skočili i reagirali. 

Pitanja bi pljuštala sa svake strane, svi bi u trenutku postali poznavatelji onog zlatnog novinarskog tko, gdje, kada, što, zašto i kako, svi odreda...a samo zato što ste im ponudili odgovor koji otvara brojne kutije pa i onu Pandorinu. I da, nažalost, upravo taj odgovor koji upućuje da nije baš sve sjajno, dobro, super (jer, budimo realni, teško da je to baš i moguće, a da i jest bilo bi dobro staviti bar mali kamen u crevju kako bi ravnoteža bila postignuta), ono je što velika većina ljudi želi čuti i od čega „živi“ bar idućih nekoliko minuta s produženim djelovanjem ako se priča (jer uvijek postoji priča) prenese na neku kafu, čaj, šetnju....I uvijek je lakše brinuti tuđu brigu nego svoju pa makar to trajalo tek toliko koliko je potrebno da se popije ta kafa, odšeta šetnja ili prozbori u prolazu. 

I zato, a to smo zaključile i potvrdile po tko zna koji put, gdje drugo nego u butizi gdje se susrećemo deboto svaki dan (doduše u zadnje nešto rjeđe), nekako je najlakše na pitanje kako si ili ste (ako ga uopće i dobijete), odgovoriti – dobro, ma što dobro, odlično (a u sebi dodati onu – nikad bolje, ali u lošija vremena). Jer, ruku na srce, od nekog drugog odgovora skoro da i nema koristi, a to ću vam i pokušati objasniti. Ako se nekim slučajem odlučite biti u potpunosti iskreni i reći baš, ali baš, kako se osjećate u trenutku kada vas netko pita kako ste, budite spremni na sto i jedno (već spomenuto) potpitanje, brojne savjete i razgovor koji će samo eventualno poljuljano stanje gurnuti ka nečem gorem. Ne kažem da trebate biti neiskreni (skroz), ali jednostavno u takvim trenutcima možete sebi dozvoliti umjesto jedne, reći drugu riječ. Vama će biti bolje, a drugi...pa i oni će se iako nesvjesno, osjećati bolje.

Vjerojatno se pitate zašto sam krenula u ovom smjeru jer, i to moram priznat, ovim našim malim susretima ipak, u većini slučajeva, nastojim na lica donijeti osmijeh kroz sjećanja, kroz neke trenutke koji nestali, ali su bili, kroz djetinjstvo i mladost pa i kroz sazrijevanje, kroz tradiciju, način života i promišljanja, u konačnici kroz život koji više...nije isti. U većini slučajeva. Ali,...ma bez njega se ne može. Ponekad i to samo ponekad je potrebno osvrnuti se i na aktualni trenutak, a koji je opet nekako povezan s vremenima, nešto drugačijim, ako ništa, smirenijim. 

Vjerojatno me upravo ono s početka priče, „reda radi“ i privuklo i pokrenulo lavinu koja se zakotrljala po tipkovnici, a nakon svega, ponavljam, ima li uopće koristi da i kažete bilo što drugo osim, „dobro“. Mislim da nema...jer dragim ljudima će biti drago što ste dobro, a onima drugima (nadam se da ih je jako, jako malo) bit će krivo...i svakome i svima taman. Ali, bilo bi lijepo da nestane ono reda radi, da zastanemo i uz osmijeh (obavezno) i te dvije male, a tako velike riječi  „ kako si/ste“ izgovorimo jer to stvarno i mislimo.

Za kraj, želim vam da ste baš dobro.

Adio vam!