Nova kolumna Suzi Sokol: Šaka suza, vrića smija – ča je život vengo fantažija...

I nemojte odmah tu riječ izjednačiti s nečim što upućuje na neku ozbiljnu bolest...iako, i bolesti se mogu itekako različito tumačiti i objašnjavati. A pogotovo one koje su na prvi pogled nevidljive i nemaju uočljive ožiljke. A tih je najviše, nažalost. Zašto sam ovako započela? 

Nasmijala me susjeda kad je spomenula moj posljednji pisani izlet i isključivo terapijski stol koji je slučajno iako u njih baš i ne vjerujem, jer su te slučajnosti u pravo vrijeme i na pravom mjestu, što znači da ne da nisu slučajne nego ih „netko gore“ tako lijepo slaže i priprema, ali da nastavim pratiti misao prije no što je u epskom izlaganju ne izgubim, postao i mjesto razgovora, dubokih promišljanja i naravno, na kraju i smijeha. Ali zar to i nije život? 

Satkan, od suza, smijeha, situacija koje nas stave pred gotov čin i onih koje jednostavno se poslože same od sebe. E, naravno da su te najbolje, ali ne može uvijek biti sve crno niti bijelo, a onu neku sivu zonu baš i ne volim. Kako je ovo kolumna osobnog stava, tako sam osjetila potrebu reći gdje se u stvari najbolje osjećam ili snalazim. 

Ne biste vjerovali...na poslu, bilo kakvom. Dakle, bilo da je riječ o onom koji nam svakog prvog, drugog ili već kojeg dogovorenog dana u mjesecu donosi određeni iznos u obliku „redovitih primanja“ ili je riječ o onom koji sami sebi stvorimo. E sad...Oni koji me poznaju (ostalo ih je nažalost jako malo jer...vrijeme i život znaju biti nemilosrdni), ali da...oni koji me znaju, znaju i koliko volim ovo što službeno i radim, a oni koji me znaju u dušu, znaju i koliko volim sitnicama, malim stvarima, riječju, šutnjom, slušanjem i možda tek ponekim blagim savjetom, učiniti da se netko osjeti makar malo bolje.

I upravo se takve situacije dogode kada ljudi oko nas misle kako vam je život pjesma (a u mome je pjesma ono što neizmjerno volim---o onom drugom, češćem tumačenju te fraze ne bih jer bih vas povela u neki začarani krug koji u konačnici svatko od nas ima... samo je uglavnom smješten u četiri zida - osmijeh vanka, a suze...suze ćemo kad se ugase kamere“).

A život ne da nije pjesma nego je – Život - i zato je ponekad bijeg u neko blisko nam i drago vrijeme, prava terapija. Terapija koju donese neki zvuk, miris, slika, susret...Miris Maminog kolača, miris kolonjske vode koju bi tata stavio nakon što bi se sredio za Festu i onda me zagrlio, miris koji bih osjetila kada bih nogom stupila s broda na moj Otok (eh taj miris), ali i miris kad bih se vratila u moj Grad...miris moje djece od onih malenih dana kada su, nemojte ovo krivo shvatit, ali da, kad su pili mlijeko, ali i onih nešto kasnijih i većih kad su kako kažu u žargonu „pili krv“ (priznajte da ste to barem jednom promislili, a vjerojatno puno više puta izrekli). 

Sve je to u konačnici – terapija i sve nam to treba. Jer posao je – posao...i u njemu ima kao što sam rekla divnih, lijepih i još ljepših trenutaka, ali...(danas volim ovaj ali), ovo drugo i svi ti nostalgični trenutci koji vjerojatno s odlaskom ljeta i dolaskom jeseni i nekih drugih boja postaju intenzivni, dio su života koji je u onom trenutku kad se povuče crta, nešto čega se želimo sjećati i o čemu želimo govoriti svojoj djeci, ako je sreće i unucima...

I iako je u naslovu život fantažija, život su i suze i smijeh i glazba i miris i fotografije i dnevnik, i jedan stari papir s napisanom porukom, život su ljudi koji su vaši, ljudi koji su uvijek tu bez obzira je li dobro ili malo manje dobro vrijeme. I zato nemojte nostalgiju shvatiti kao neki bijeg ili povratak u neki „bolji“ život, to ne, shvatite je kao ideju, inspiraciju za ono što će doći, a hoće.

Adio vam!