Nova kolumna Suzi Sokol: Vrijeme ipak čini svoje

Sjećam se iščekivanja i priprema, dogovora s mamom...što će se napraviti, koliko i kakvih kolača će biti, naravno opetovano spominjani mali sendviči i još toliko toga. Nevjerojatno je bilo.. Moram odmah priznati kako nije bio samo moj mjesec, bio je i bratov jer je rođen dva dana nakon mene, ali devet godina ranije. 

Mama bi uvijek znala u to vrijeme oko rođendana pričati kako ju je kao devetogodišnjak, kad je došlo vrijeme za moj dolazak, molio da pričeka samo dva dana kako bi nam bio rođendan u isto vrijeme. E, kao da to može čekati. Uvijek smo se smijali slušajući te priče i znate što, nikada nisu dosadile, nikada.

Ne, ne pišem opet o rođendanima, ali nekako mi se ožujak ponudio kao uvertira u neka nova promišljanja smještena na stranice vaše omiljene tekstualne razbibrige petkom, foja koji ne propuštate uzet u ruke. E sad, kaže naslov vrijeme čini svoje ...i stvarno čini. Htjeli mi to priznati ili ne, s prolaskom godina mijenja se sve oko nas, mijenjamo se i mi. Vraćam se neki dan s treninga (da, da...dobro ste pročitali, ali o tome neki drugi put) i onako u nekom polusvjesnom, ali pozitivnom stanju ugledam profesora iz srednje škole. Dragi čovjek koji je uvijek imao strpljenja i razumijevanja za sve naše dobre i loše trenutke, a znate i sami da ih je bilo. Svi smo sve prošli, ali očito prebrzo zaboravili (to je ono vrijeme s početka priče), jer kako drugačije objasniti da ne razumijemo našu djecu gledajući ih kako prolaze kroz ta ista razdoblja, možda ili vrlo vjerojatno, čak i u težim i izazovnijim, ali i opasnijim vremenima no što smo ih mi imali za sebe. U svakom slučaju, dragi profesor kao i obično zastane i počnemo razgovarati...kako ste, niste se vele promijenili...Jedno drugome govorili smo iste ili slične rečenice, a u dubini duše bili svjesni kako smo se itekako promijenili. Ali ipak, ...e ovaj ali mi je uvijek drag jer me odvede u ta divna neopterećena vremena), dakle ipak, razgovor nas je nakratko vratio u te srednjoškolske dane, divne profesore (uglavnom – ali i nas je bilo svakakvih i to je tako uvijek), ljude koji su nas gledali kao svoju djecu i znali o nama vjerojatno i puno više no što su htjeli i morali. Sjetili smo se s koliko zadovoljstva smo se nalazili u razredu, s jedne strane mi – učenici, a s druge on i ostali profesori i s koliko smo znatiželje sve upijali, a isto tako s koliko smo nevjerojatnih rješenja izbjegavali određene trenutke – jer bili smo samo mladi ljudi na pragu života, mladi ljudi koji istražuju i svoje i tuđe granice. Nekad je bilo dobro, nekad ne, ali sve u svemu, bilo je to divno razdoblje koje ne bih mijenjala nizašta na svijetu.

I zato mi i jest neizmjerno drago kad susretnem neke od svojih profesora, a nažalost, sve manje ih srećem jer...i tu je vrijeme učinilo svoje i dogodio se život. 

Pozdravili smo se s osmijehom na licu i onim istim sjajem u očima kao nekada i zaključili kako se imamo čega sjećati, ali i kako smo sretni zbog tih sjećanja. Čudno je kako život posloži neke stvari i bez obzira koliko se jurišalo naprijed (jer to su nevjerojatne brzine), nekako se uvijek dođe do one točke koja nas resetira i vrati na neke samo nama znane staze. A onda shvatimo kakvo smo bogatstvo imali u tom našem vremenu, vremenu odrastanja, sazrijevanja, školovanja, druženja, razgovora, smijeha, suza, vremenu koje nam je, a da nismo ni znali dalo puno, usadilo vrijednosti koje su s vremenom našle pravo mjesto i učinile da budemo generacije za sva vremena. A vrijeme će i dalje prolaziti i činiti svoje. Na nama je da ga pokušamo zaustaviti i uživati u svakom trenutku stvarajući uspomene koje neće biti samo spremljene u digitalnom obliku već i pohranjene duboko u nama. 

Adio vam!