Nova kolumna Suzi Sokol: Život, a ne luksuz...

Eto, neki dan, sasvim slučajno povela se priča o tome kako se nekada moglo poć svaku setemanu na ručak ili večeru vanka, u restoran. Išla bi cijela obitelj i nitko nije morao promišljati o tome kako će se protegnuti do prvog. Naravno ne govorim o večerama (ručkovima) koji uključuju sto i jedan slijed, to ne. Ali to i nije bilo potrebno. Bilo je potrebno biti zajedno, smijat se, razgovarati, jednostavno biti skupa, a usput i nešto dobro pojesti. A baš se nekad dobro jelo...I nisu to bili neki soldi, vjerujte da nisu, ali zato danas jesu. 

Danas za poć na jednu, ruku na srce, čak i sasvim običnu pizzu (bez obzira ima li milijun jednostavnih ili nezamislivih dodataka, okusa i začina ili je ona jednostavna pizza s početaka naših sjećanja na nju), potrebno je izdvojiti jedan (ne)pristojan iznos koji vam npr. može platiti račun za struju za cijeli mjesec i to kad je grijanje u tijeku. Barem je u mom slučaju tako. Kako? Lako. Uz pizzu ćete popit i sok ili nešto drugo što vam je u gustu i to vam je to. I sve ovo govorim sada iz pozicije za dvije osobe ili dvoje. A nekad su, ponavljam, cijele obitelji odlazile, pogotovo tijekom ljeta, na večere (češće nego objede). Kad se samo sjetim... Uvala Lapad znala je biti puna, ma što puna, prepuna, ali prepuna domaće čeljadi. U Čika Mite ćevapi samo takvi, a u Zvrka sve ostalo, taraca od Sumratina i još jedna prilika za roštilj...i tako redom. Domaća čeljad bez ikakvih je opterećenja, doduše uglavnom u ljetnom razdoblju, bila u središtu svih mogućih događanja, uživajući kako u dobroj hrani tako i u onom što je danas rijetkost (a znate da govorim onako kako jest) ili tek neka prilika koja eto, zahtijeva okupljanje. Ono o čemu govorim bilo je dijelom naših života, ne može se nikako reć svakodnevice, već života koji smo imali i koji smo živjeli.

I da, bilo je to vrijeme bez mobilnih uređaja (vjerujem da su čak i mnogi među vama/nama zaboravili kako je to i takvo vrijeme postojalo). A zašto je to važno? Pa iz jednostavnog razloga što se tada za trpezom i to naravno ne samo ovom spomenutom koja nas je vodila van našeg doma, već i onom u kući ili bilo gdje, dakle što se tada za trpezom razgovaralo, smijalo, a na toj istoj trpezi, osim hrane i pića nisu bili „pametni“ telefoni (ponavljam, dolazim iz vremena bez njih i ništa mi vele zbog toga ne fali niti sam što propustila – dapače). Nije nam bilo važno zabilježiti svaki trenutak, svaki pjat, a deboto korak i pokret. Nije nas zanimalo da to pokazujemo svijetu na ovaj ili onaj način...ono što nam je bilo važno bilo je tu. Za trpezom najvažniji ljudi našeg života, odmak od svega onoga što nas je na svakodnevnoj bazi znalo umorit, posao, škola...život. Naravno da nas je i tada umaralo, naravno da je bilo i radosti, ali i problema, ali nekako smo bili više upućeniji jedni na druge. I nekako su to bili naši problemi i naše radosti, a ne nešto što mora i treba znati cijeli svijet smješten na mrežu svih mreža. 

Bila je to naša intima i ono što se kaže, bila su to naša četiri zida koja smo nosili sa sobom gdje god smo išli. Uspomene na te dane nismo digitalizirali, ali su duboko u nama, a ja ih tako rado oživim u svojim sjećanjima. 

Ipak, razjasnimo generacijama koje su došle dosta kasnije neke stvari. Čika Mita  - e to je danas parking nasred Uvale, preko puta slastičarne, Sumratin kakav smo poznavali nestao je, s njim i taraca na kojoj se balalo i kao što sam rekla, uživalo u roštilju, a Zvrko ili Konavoka – e to je bio skoro pa obiteljski restoran za mnoge – preko puta Sumratina. Koje slike, koji dani, koje uspomene...

I da zaključim, jedan običan odlazak na pizzu ili bilo što drugo ne bi smio postati luksuz—već život!

Adio vam!